Zamislite na trenutak da se morate preseliti u neki drugi grad. Bilo koji, veći ili manji, svejedno. Ne zato što ste to baš silno željeli, već zato što to okolnosti zahtijevaju. I ne znate koliko će trajati, idete li na 12 ili na 112 mjeseci, jedino znate da idete. Ili da ste već otišli. E, sad, lako je spakirati garderobu, uzeti sezonsku obuću, najdraže trenirke i nešto knjiga. Ali, kako spakirati frizerku, maserku, kozmetičarku..? Kako osobe za kojima ste tragali godinama i sada ih konačno imate, ostaviti na početnoj lokaciji i započeti novu potragu? Nije li to ipak malo prestresno?
Formiramo se i rastemo onoliko koliko želimo, koliko se dajemo i koliko spoznamo kako je baš sve prilika za rast i napredak.
S godinama postajemo komotniji, znamo što točno, kako i koliko želimo, znamo što od koga možemo očekivati i znamo koliko kome i zbog čega dajemo. Nekome sve, jer smo takvi, bez očekivanja i bezuvjetno, nekome malo, nekome nimalo. Naučili smo to, ne iz sanjarice, nego iz iskustva, iz recki ostavljenih lijevo ispod grudnog koša i na borama koje nisu baš sve smijalice. I nekako nam nije žao, jer upravo zbog toga i jesmo upravo ovakvi. Sami sebi najbolji, pa i s ostalima dijelimo te najbolje dijelove sebe. Jer, ako to nismo, ako nismo zadovoljni sami sobom, malo je toga što možemo dati drugima.
No, kako smo od omiljene frizerke došli na ono što nas određuje? Lako, sve smo to mi, s navikama, rutinama i komocijom koje nije lako mijenjati niti u dvadesetima, a kamoli u četr…pedesetima.
Svojeglavo JA
Formiramo se i rastemo onoliko koliko želimo, koliko se dajemo i koliko spoznajemo kako je baš sve prilika za rast i napredak. I ono što nas je u životu razveselilo i posulo zlatnim pepelom, ali i ono što nas je dohvatilo, presušilo suzne kanale i urezalo nam se na mapu lica. Malo je promijenilo, malo produbilo. Ostali smo to mi, ali nekako dorađeni, s više karaktera, sličniji samima sebi, istinskiji i originalniji. Pogledate li ove mlade ljepotice oko sebe, vidjet ćete da su sve prekrasne, ali previše nalik jedna na drugu. Po frizuri, odjeći, šminki…svemu. Nedostaje malo osobnosti, malo pomaka i svojeglavog JA. i upravo je to ono što dolazi s godinama i iskustvom. Stil, osebujnost, različitost. Kao da, što više sličnih životnih okolnosti prolazimo: škola, faks, brak, djeca, pa opet škola, aktivnosti, malo, premalo ili previše karijere, razvodi, ponovni pokušaji ili druge prilike..dakle, kao da nas sve te sličnosti čine različitijima.
Jer, svatko ih prolazi na svoj način, ugrađuje sebe i pliva uzvodno najbolje što zna. Neki preplivaju, dok neki niti ne proplivaju. A najviše je onih koji još uvijek plivaju, mašu rukama, zamahuju i prolaze životne brzace metodom pokušaja i promašaja. Tu smo negdje, vrtimo se jedni oko drugih, zamahujemo i guramo dalje, najbolje što možemo. Negdje se sudaramo, negdje se nasučemo, ponegdje i nagutamo vode, jer smo previše zaronili. Ali, najljepše je kada punim plućima udahnemo iznad vode i okrenemo se iza sebe, a kad tamo…sve ono što smo stvorili, davno, nedavno i pradavno, sve ono što smo MI. U takvim trenucima rastemo, u njima uživamo i akumuliramo snagu za dalje, za nove zaveslaje.
Divno je biti nekome nešto
Važno je znati da promjenom sredine, ne mijenjamo sebe. Svi naši unutarnji životnih koferići idu s nama. Vučemo ih za sobom i povremeno otvaramo kako bi prikupljenim uspomenama i iskustvima potkrijepili trenutke novih upoznavanja, predstavili se nekim novim licima koja smo privukli u život. Neka od tih lica dobivaju svoja mjesta u tim našim koferićima, a neka samo prođu, jer smo ih, zastajući na tren, zamijenili za nekoga drugog, nekoga svoga. Jer, nisu naši baš svi koje susrećemo, svi s kojima na trenutke isprepletemo kolosijeke. Ne, nikako nisu.
Zato one, svoje, trebamo čuvati, gdje god bili mi ili oni. Bez njih ne bismo rasli. Ne bismo se, otresajući prašinu, dizali kada padnemo, ne bismo se imali čemu smijati, niti s kim plakati. Divno je biti nekome nešto, sjetit će se stariji ovih Kruškinih stihova, i divno je znati da si nekome nešto. Podstrek, snaga, brzobirajući broj na mobitelu, društvo za specijalne namjene, osoba za uzvodno i nizvodno, potužiseŽuži i sve ostale prilike i neprilike. Po potrebi, po feelingu, po srcu.
Promjenom sredine, ne mijenjamo i sebe.
I zato, iako omiljena frizerka ostaje tamo gdje smo je i našli i godinama kao najveće blago čuvali, ona će i dalje imati status osobe koja „našu kosu poznaje najbolje“. Ona će i dalje sve preparate koji su „baš za nas“ zdušno čuvati do prvog sljedećeg susreta i opet ćemo se, kad god se vidimo, smijati istim stvarima i na istim mjestima. Ponijet ćemo je u našem koferiću, a u nekom drugom mjestu, nekom drugom majstoru zanata povjeriti brigu o svojoj frizuri i dati šansu da nas obogati nekim novim iskustvima. I frizurama…
Pusa, B.
